Često se dovedem u razmišljanje o prehrani i odnosu ljudi naspram hrane. Čini mi se da su ljudi zaboravili uživati u pripremi hrane i samom procesu hranjenja. Moglo bi se reći kako je fast food “ubio” razmišljanje o hrani kao o kulturnom činu. Naravno i fast food je dio kulture ali i kultura za sebe. Hrana, i sve ono što dolazi s njom, dio je svake kulture i to doista značajan segment. Na putovanjima mi je najbitnija stavka upoznavanje lokalne hrane, načine pripravljanja i konzumiranja iste. Jedna sam od onih koji će prije otići u lokalni, domaći restorančić nego li u muzej, kazalište i ostale kulturne artefakte. Jednostavno smatram da je prehrana dio svakog živjenog identiteta i svaka kultura posjeduje svoju kulturu prehrane. Zanima me kako lokalni ljudi jedu, što jedu, kako to pripremaju, okuse koje spajaju, strast koju posjeduju pri pripremi i posluživanju, pogled na namirnicu, sve vezano uz hranu! Kroz hranu možeš naučiti mnogo o povijesti određenog naroda.
Uz globalne trendove fast food-a i širenja industrijske hrane, kultura prehrane lokalaca i dalje se drži za svoje temelje, što je zaista dokaz snage koju (pre)hrana ima u određenoj kulturi. Talijani su paštari i pizza majstori, Francuzi su poznati po kruhu francuzu, ali i po tome što njihova kuhinja iskorištava namirnice do posljednjeg atoma, Amerikanci su hamburger nacija, dalje da ne nabrajam, hrana je dio identiteta i to se neće promijeniti. Nema boljega nego sjesti u neki lokalni, po mogućnosti obiteljski, restoran i pojesti kvalitetnu domaću hranu. No, turisti će se najčešće zadržati na hamburgeru, pizzi, i onoj “provjerenoj” hrani iz najčešće praktičnih (ušteda vremena) i sigurnosnih razloga. Eto, to je grijeh! Grijeh je ne probati okuse lokalne kuhinje i otkrivati nove začine, načine pripreme već poznatih (ili malo manje poznatih) namirnica.
Uz kulturu prehrane čvrsto stoji i kultura dijete. Imam osjećaj da su dijete toliko rasprostranjene i da postoji milijardu knjiga napisanih na temu “nove, najbolje, najučinkovitije dijete do sada”. Ne mogu vjerovati da su ljudi spremni svoje tijelo podvrgnuti nekom suludom režimu prehrane da bi što prije smanjili svoju kilažu. Kao prvo, zdravo i brzo mršavljenje ne postoji! Postoji samo nezdravo i brzo! Želiš li smršaviti dugoročno, moraš si imati u cilju biti zdrav/a. Čim si zacrtaš cilj u kojemu želiš da tvoje tijelo bude zdravo, poletno i pritom s manje kilograma, veće su šanse da će se to i ostvariti. No postoji caka 🙂 Prehrana mora biti zdrava. Simple as that 😛 Već sam pisala o hrani kao lijeku pa se neću ponavljati. Kojekakve dijete gdje se izbacuje sva hrana iz određene skupine a da se pritom ne isplanira adekvatna zamjena, ili jesti dva puta dnevno ili jesti samo određenu skupinu namirnica je pogubna za organizam. Šok koji tijelo proživi odražava se kasnije kroz zdravstvene probleme iako ih možda ne povežemo sa dijetnim režimom.
Riječ dijeta je veoma problematična jer zapravo označava ukupnu količinu hrane i pića koje osoba unosi u svoj organizam. Prehrambene navike i konzumacija hrane najčešće su definirane kulturom i podnebljem u kojemu osoba živi, ali sve više i individualnim odabirom. Postoji i drugo značenje riječi, koje se najčešće koristi, a označava prehrambeni režim koji je najčešće kratkotrajan i radikalan u svrhu, najčešće, regulacije tjelesne težine ili poboljšanja zdravlja (kako se vjeruje). Korijen riječi dijeta / diet leži u latinskoj riječi diaeta koja označava brigu za zdravo tijelo kroz pravilnu prehranu, piće i odmor. Iako se riječ kod nas udomaćila kao strogi režim prehrane u svrhu postizanja manje kilaže, riječ zapravo označava postizanje ravnoteže u organizmu kroz prehranu i ostale oblike odnosa prema tijelu. Upravo zato sam podosta nezadovoljna što se ta riječ povezuje sa nezdravim semantičkim konotacijama.
Malo sam se dala u istraživanje i otkrila kako su prvi bizarni načini prehrane, nazovimo ih, dijete nastale puno ranije nego što sam mislila. Prvi engleski kralj William Osvajač (11. st.) započeo je trend dijeta jer je shvatio da je vrag odnio šalu kada je zaglavio u kadi. Njegova dijeta zvala se “dijeta tekućinom”, ali alkoholnom tekućinom, naravno. Dobar dio godine nije jeo, već samo pio alkohol. Super li ideje… Povijest, ali i sadašnjost, prepuna je bizarnih dijeti: viktorijanska dijeta, dijeta octom, nikotinska dijeta, trakavica dijeta (ne znam stvarno što je tim ljudima u glavi), trnoružica, Prolinn dijeta, zračna dijeta (normalno da ćeš smršaviti ako ništa ne jedeš), vata dijeta itd.. Zaista je bezbroj dijeta od kojih velika većina od njih su opasne po zdravlje.
Pitam se ja, gdje je nestala kultura prehrane kod većine ljudi? Zašto se izgubila strast prema pripremi hrane i prema prirodnoj hrani? Jesu li ljudi vječiti ekstremisti ili jednostavno današnji tempo ubrzanog života ostavlja tragove i na kulturu prehrane pa se traži što brže riješenje problema (u ovom smislu -gladi)?
Smatram da svi trebamo posvetiti više vremena samom činu prehrane. Uzeti si trenutak više i promisliti što jedemo. Neka nam hrana ne bude usputni dio, već sastavni dio dana. Moja dijeta (u smislu riječi pravilne prehrane) sastoji se od kupovanja namirnica, pripreme te dnevnog unosa hrane raspoređenog na više manjih obroka. Veliki dio mojih misli vezan je uz hranu, osmišljavanje novih mogućnosti kroz recepte, stvaranje finih jela itd.. Hrana je moja strast, naročito zdrava hrana. Ne tražim od tebe da non-stop razmišljaš o hrani, tražim da se osvjestiš kako je hrana užitak i zabava, a ne nužno zlo. Hrana može biti zdrava i hranom dolazimo do zdravog organizma. Ne ulazi u radikalne dijete već, kako Pollan kaže: “Jedi hranu. Ne previše. Većinom biljke” 🙂 Jedi sa užitkom pritom stvarajući kulturu prehrane.